59543_1343897607121_4688223_nPrvi i jedini ljetopis parohije vodio je paroh Rastislav Stajić  u periodu od 1937-1941. Taj ljetopis, sa svim parohijskim knjigama i spisima, uništile su ustaše 1941. Godine. Zahvaljujući naknadnom prisjećanju g. Stajića, danas znamo nešto bliže o životu Mokrana.

Hram je smješten u Pustopolju. U maju 1953. Godine parohija je imala 514 domova i 3587 stanovnika. Najbrojnije su starosjedilačke porodice: Karišika, Gavrilovića, Vukovića, vučićevića, Jugovića, Lizdeka, Lopatića, Čeremidžića, Samardžića. Nešto manje brojne porodice su: Pantića, Jankovića, Kusmuka, Parađina, Minića, Rajića, Šendera, Šešlija, Cerovina, Terzića, Tanića, Stevanovića, Radenkovića, Prodanovića, Plemića, Plekića, Mićića, Milinkovića, Muharemovića, Klisara, Vasiljevića, Andrića i Anića.

Većina ovog stanovništva doseljena je iz Hercegovine u 19. Vijeku, gdje su nastavili kao kmetovi (čivčije) kod aga i begova. U to vrijeme kuće su bile u obliku kolibe, bajte, koja se sastojala od dvije prostorije, sa patosom od nabijene zemlje. U jednoj prostoriji, gdje je boravila porodica, bilo je ognjište sa verigama. Soba je bila bez prozora, samo sa jednim ili dva okna na kojim aje bila razapeta londra (preparirana goveđa, ovčija ili zečija potrbušnica, koja je služila umjesto stakla na prozorima). Spavali su na slami, i življeli su veoma siromašnim životom. Takvo stanje bilo je za vrijeme turske vladavine i nastavilo se tokom austrougarske okupacije. Termin koji se sačuvao za kuće ovog doba je „Đordina bajta.“

Nakon završetka prvog svjetskog rata drugačije se počelo živjeti. Agrarnom reformom zemlja je oduzeta od aga i begova, i pripadala je onim akoji su je obrađivali. Kuće su uglavnom dobijale drugi sadržaj i izgled. Građene su od čvrstog materijala, sa većim prozorima na kojim je bilo staklo, a pod je bio potkovan daskama.