
Izgledi da se Beograd odbrani bili su skoro nikakvi. Međutim, srpski vojnici su ušli u borbu da bi vojsci, vladi i narodu omogućili povlačenje preko Albanije. Tog sedmog oktobra, major Dragutin Gavrilović okupio je svoja tri voda, kao i ostatke već rasutih jedinica ispred kafane “Jasenica”, i zagrmivši punim glasom održao govor koji se prepričava već sto godina i koji je ušao u vojne enciklopedije i udžbenike retorike.
Junaci!
Tačno u petnaest časova neprijatelj se ima razbiti vašim snažnim jurišom, raznijeti vašim bombama i bajonetima.
Obraz Beograda, naše prestonice, ima da bude svijetao.
Vojnici! Junaci!
Vrhovna komanda izbrisala je naš puk iz brojnog stanja… naš puk je žrtvovan za čast Otadžbine i Beograda. Vi nemate više da brinete za vaše živote, koji više ne postoje.
Zato naprijed u slavu! Za kralja i Otadžbinu! Živio kralj! Živio Beograd!”
Retko koji vojnik je preživio taj dan, a major Dragutin Gavrilović je bio teško ranjen. Vozom je prevezen u bolnicu u rodni Čačak, gdje je operisan. Međutim, otpušten je na lični zahjtev poslije nekoliko nedjelja da bi se vratio na ratište. Dobio je čin potpukovnika i zajedno sa srpskom vojskom je prešao preko Albanije.
Gavrilović je rođen u Čačku 25. maja 1882. godine. Završio je Vojnu akademiju 1901. godine, i osim čuvene odbrane Beograda, bio je učesnik svih bojeva srpske vojske u Prvom svjetskom ratu.
Njegov lični opis iz službenog kartona glasio je: Stas visok, lice okruglo, kosa prosijeda, oči smeđe, nos pravilan, brkovi prosedi, podšišani, usta pravilna, bradu brije, osobenih znakova nema.
Ali vojničkih vještina nije mu nedostajalo. Gavrilović se istakao i tokom proboja Solunskog fronta. Imao je takvu moć da je njegov dolazak među vojnike podizao njihov borbeni duh. Smatrao je da “nema rata bez borbe prsa u prsa” i da “nema bitke bez upotrebe bajoneta”.
Vojvoda Petar Bojović je nakon rata predložio da Gavrilović dobije viši čin. Međutim, vojvoda Stepa Stepanović je to odbio jer je smatrao da je previše mlad.
Neposredno po završetku rata Gavrilović je sa svojim pukom bio raspoređivan po Banatu i Makedoniji. U maju 1930. godine, Grad Kruševac je tadašnjeg pješadijskog potpukovnika Dragutina Gavrilovića proglasio za svog počasnog građanina i on je uživao veliki ugled u vojsci i narodu.
Prema svjedočenjima potomaka, to je smetalo nekim generalima koji su Gavrilovića, koji je bio proslavljeni artiljerijski pešadinac, postavili da bude predavač vojne administracije na Vojnoj akademiji, što je Gavrilović doživio kao teško poniženje.
Polagao je generalski ispit u Štipu 1927. godine, ali je oboren. Kada je prekomandovan u Beograd, više nije želeo da polaže taj ispit. Čin generala, kao i funkcija ministra ponuđeni su mu nakon puča 27. marta 1941. godine, ali je on to odbio uz riječi: “Ne želim ni generalski čin ni vojničku fotelju, ja sam vojnik!”
Nova burna epizoda u životu Dragutina Gavrilovića počela je sa Drugim svjetskim ratom. Zarobljen je poslije povlačenja vojske u Sarajevu 1941. godine i odveden u koncentracioni logor kod Nirnberga.
Prema predanju, kada se rat završio, vrata logora su se otvorila i on je trebalo da prvi izađe, zbog starosti i teške bolesti. Međutim, nije htio, već je logor napustio poslednji.
Poslije kraćeg bolovanja, vratio se kući i porodici u svom stanu na Slaviji. Slavni oficir je bio oženjen Darinkom, sa kojom je imao sina i četiri ćerke.
Dragutinov sin Dragoš bio je artiljerijski poručnik. Hrabro se borio 1941. protiv Nijemaca kao komandir baterije kod Gornjeg Milanovca. Takođe je odveden u zarobljeništvo. Poslije zarobljeništva, emigrirao je u Čikago, gdje je kasnije dobio sina koji je dobio dedovo ime Dragutin.
Za novu vlast on je bio pripadnik drugog režima pa njegova porodica nije dobijala njegovu penziju deset godina.
O komandantu Gavriloviću počinje da se priča tek šezdesetih godina prošlog vijeka, kada je njegov govor ušao u vojne i istorijske udžbenike
Izvor: Pres
Najnoviji komentari