Nakon više najavljenih, ali još nerealizovanih projekata drugih autora, napokon je završeno prvo filmsko ostvarenje o užasima ustaškog koncentracionog logora Jasenovac, jer će se priča o starcu Vukašinu i njegovom krvniku, koljaču Žiletu Friganoviću, uskoro pojaviti u bioskopima, najvjerovatnije u januaru 2016. godine!
film-o-jasenovcu

Radi se o filmu zasnovanom na stvarnom događaju, u kojem je zločinac Žile Friganović, prema vlastitom priznanju, opklade radi, za nekoliko sati zaklao 1.100 nesrećnih Srba, a zatim i starca Vukašina, čiji ga je nedokučivi mir, a posebno riječi: “Samo ti, dijete, radi svoj posao”, nenadano spriječio da nastavi s klanjem. Do tada, koljač je uživao u zločinima.

Na ovaj igrani film srpska javnost čeka 70 godina, a vjeruje se da će izazvati intenzivne reakcije i da će, kako za Press kaže tvorac filma Milan Zarić, “papi barem koljena klecati”! Zarić ističe da bi neprikazivanje ovog igranog filma u Republici Srpskoj bilo ravno zločinu.

Rekonstrukcija: Zločinac se povjerio ljekaru!

U januaru 1943. godine ustaše su u Jasenovcu organizovale takmičenje u klanju logoraša, mahom pravoslavnih Srba. Kladili su se ko će zaklati više ljudi. Ono što se tada desilo zabilježio je logorski ljekar. On je, između ostalog, zapisao i “ispovijest” koljača Žileta Friganovića, koji je te noći ubio 1.100 ljudi, a njegova posljednja žrtva bio je starac Vukašin.

Friganović je svjedočio da “nikada u životu nije osjetio takvo blaženstvo” kao kada je klao ljude. Na red je onda došao Vukašin iz Klepaca, kod Čapljine. Smirenost ovog starca ga je izludjela.

– Gledajući ga i slušajući, u meni se najednom razbuktala želja da mu mir i spokojstvo razbijem najsvirepijim mučenjima i da u njegovim mukama, bolu i koprcanju vratim zanos. Izdvojio sam ga i stavio na jedan panj. Naredio sam mu da vikne: “Živio poglavnik Pavelić!” Zaprijetio sam mu, ako to ne kaže, da ću mu odsjeći uvo. Vukašin je ćutao. Otkinuo sam mu uvo. Nije rekao ni riječi. Ponovo sam mu rekao da viče: “Živio Pavelić” ili ću mu otkinuti i drugo uvo. On je i dalje ćutao. Otkinuo sam mu i drugo uvo. Viči: “Živio Pavelić” ili ću ti otkinuti nos! A kad sam mu i po četvrti put naredio da uzvikne: “Živio Pavelić” i zaprijetio da ću mu nožem izvaditi srce iz grudi, on me pogledao i, uperivši pogled nekako kroz mene i preko mene u neizvjesnost, polako i razgovijetno mi je dobacio: “Samo ti, dijete, radi svoj posao” – svjedočio je Friganović.

To je bila kap koja je prelila čašu, pa je koljač starcu iskopao i oči, raskomadao srce, preklao grlo od uva do uva i nogama ga šutnuo u jamu. Tada je zaustavio svoj krvavi pir i više nije imao mira, niti je mogao da “obavlja svoj posao”. Starac mu je dolazio i u snove, posthumno proganjajući zlotvora svojom smirenošću.

Snimanje je nedavno završeno u Pančevu i Banatskom Novom Selu. Ekipu filma posebno su oduševili mještani Banatskog Novog Sela. Bili su vrlo susretljivi i pravi domaćini.

– Nije bilo dana da se ne okupe radoznali i posmatraju šta radimo. Mještani su donosili kolače, rakiju, sokove, šta god su imali, pokazujući svoje veliko srce. To nam je mnogo značilo u moru teških misli i scena prepunih krvi – kaže producent Bojan Babin.

Težak zadatak

Pored Babina, scenograf i kostimograf, Georg Pomana, te direktor fotografije, Igor Lepedat, kao i cijela ekipa, svojim zalaganjem i profesionalnošću doprinijeli su stvaranju i kvalitetu filma, koji je nastajao pune dvije godine. Ovaj film rađen je u produkciji “Anticensure”, medijskog projekta Milana Zarića, koji je s ekipom obilazio teren po Hrvatskoj da bi prikupili podatke. Scenario i režiju potpisuje Svetlana Petrov, koja tvrdi da taj posao nije bio lak, jer je riječ o temi koja ne ostavlja nikoga ravnodušnim.

– Film je snimljen prema istinitim događajima i obrađuje psihičko stanje ustaškog koljača. Svi smo imali zaista težak zadatak. Da uđemo u glavu zločinca, da prikažemo taj njegov bolesni unutrašnji svijet, da prikažemo svijet starca Vukašina koji je antipod svijetu ustaškog koljača, da složimo kockice u ovaj film – rekla je o filmu Svetlana Petrov.

Inače, glavne uloge povjerene su Predragu Koturu, Nenadu Herakoviću i Vladanu Jakovljeviću. Pored njih, na terenu je radilo još tridesetak ljudi, računajući i statiste. Ekipa je snimanje uspješno privela kraju, a materijal je još u obradi.

Ministarstvo kulture Srbije još nije podržalo film, ali Zarić se nada podršci, bar deklarativnoj.

– Doduše, mi ih za podršku nismo ni pitali. To ćemo uskoro nadoknaditi. Za nas bi najbolja podrška bila da urade nešto više u vezi s ovim, da nastave. Srpska istorija ima mnogo neobrađenih tema. Želim da vjerujem da će podržati ovaj film, ali i da će uraditi više od toga, kako Republika Srpska, tako i Vlada Srbije. Oni to mogu i moraju. Ova tema, ali i mnoge druge potisnute teme, moraju konačno postati dio srpske kolektivne svijesti. Kad se to bude desilo, bićemo kao narod mnogo rasterećeniji. Onaj ko ne zna odakle stiže, sigurno neće znati ni gdje je pošao. Ne treba da budemo previše mudri da shvatimo da mi kao narod tumaramo, ne znajući kuda smo krenuli. Istina će nas osloboditi. U to sam uvjeren. Upravo zbog toga i postoji ovaj film – ističe naš sagovornik.

Autori se nadaju da će film izazvati snažne reakcije u regionu. Da će papa pasti na koljena – nisu baš uvjereni, ali vjeruju da će mu koljena bar klecati. Iz Hrvatske se nadaju burnim reagovanjima.

– Biće negiranja, napadanja, ismijavanja, ali najviše ignorisanja. Da ne bih nagađao, najbolje da sačekamo i vidimo kako će to djelovati na njih. Bolja je bilo kakva reakcija nego nikakva – kaže Zarić.

Glavni i odgovorni

“Anticensura” ima ponudu da film ili bar reportažu o filmu prikaže na jednoj televiziji, koja ima 500 miliona gledalaca. U tom slučaju, priča bi mogla doći do pape.

SPC kanonizovala Vukašina Mandrapu!

Vukašin Mandrapa, srpski seljak iz sela Klepci u Hercegovini, kanonizovan je 1998. godine. Srpska pravoslavna crkva je odredila da se dan Svetog novomučenika Vukašina Jasenovačkog obilježava 29. maja.

Zabilježeno je da Vukašin uopšte nije bio starac, već samo zreliji čovek, ali već je bio zarastao u prosijedu bradu. Rodom je iz sela Klepci, na istočnoj obali Neretve, kod Čapljine. Pobijena mu je cijela porodica, a njega su uhvatile ustaše. Najprije je bio deportovan za Sarajevo, a odatle 1942. godine u ustaški logor Jasenovac.

Inače, u selu Klepci ranije se nalazila Crkva Svetog apostola Luke, početkom 16. vijeka. Od 1857. godine obnovljena je kao Crkva preobraženja Hristovog. Tokom posljednjeg rata u BiH, hrvatske snage su je 1992. godine sravnile do temelja i porušile cijelo selo Klepci.

– Vatikan, Katolička crkva, papa i svi ostali protivnici imaju onoliko moći koliko i mrak kada se pojavi svjetlost. Ovo zlo, kao i sve laži koje nas okružuju, opstaju samo u odsustvu dobra, odnosno istine ili, bolje rečeno, nas koji imamo obavezu da svjedočimo istinu i da ličnim primjerom pokažemo šta je dobro. Ovaj film će posebno privući mlađu publiku. To je i bio moj cilj. Mlađa populacija ne voli dosadne dokumentarne filmove ili besmislena politička prepucavanja. Zato ovaj film ima i edukativnu svrhu – dodaje autor filma.

Mnogi srpski istoričari saglasni su da o ovoj temi treba mnogo više da se priča. Došli smo u situaciju da učenici nisu ni čuli šta je Jasenovac, niti šta on predstavlja za srpski narod. Poražavajući je ustaljeni stav da treba da okrenemo leđa ružnoj prošlosti i okrenemo se pomirenju i svijetloj budućnosti. Ali, glasovi onih koji smatraju da napretka nema bez istine, ma kako ona bila ružna, sve su jači.

– Mislim da nastavnici nisu glavni krivci. Kao prvo, nešto što i sami ne znaju, jer ih nisu učili, ne mogu da izbjegavaju. Drugo, koliko znam, nastavnici imaju plan predavanja kojeg bi trebalo da se drže, a nije mi poznato da je genocid u NDH uvršćen u školsko obrazovanje. Glavni i odgovorni su u vladi, u ministarstvu prosvjete. Njih treba pitati nešto više o ovoj temi – dodaje Zarić.

On smatra da su, nažalost, Srbi najodgovorniji za guranje Jasenovca pod tepih.

– Da u Srbiji ima volje, mi ne bismo u 21. vijeku razgovarali o ovoj temi. Ova tema bila bi dio kolektivne svijesti. Nisu nama Hrvati krivi što nismo svjesni sebe i svoje istorije. Ključna riječ je odgovornost. Gdje je tu naša odgovornost? – pita se naš sagovornik.

U situaciji kada iz Hrvatske svakodnevno stižu loše poruke – protjerivanje ćirilice iz Vukovara, negiranje istine o Drugom svjetskom ratu, otvorena mržnja prema Srbima – prećutkivanje istine je najgora opcija koju možemo izabrati, uvjeren je naš sagovornik.

– Te hrvatske reakcije slične su situacijama kada pijani muž maltretira svoju suprugu, koju je prethodno mnogo puta prevario. Ta reakcija je psihološki fenomen. Inače, nije vrijedna komentara. Važno je pokazivati istinu svagdje i na svakom mjestu, širom svijeta. Kada ovo postane dio globalne svijesti, onda ćemo se i mi, ali i Hrvati, osvijestiti. Aušvic je dio globalne svijesti. Zašto da to ne budu i Jasenovac ili Jadovno, kao i na desetine jama i drugih stratišta, gdje su Srbi zvjerski ubijani – pita na kraju Milan Zarić.

Izvor : Pres