Početkom septembra u medijima su se pojavile neslužbene informacije da je Islamska Država imenovala novog vojnog ministra, zaduženog za kontrolu nad svim vojnim snagama kalifata.
U ovom postavljanju novog ‘ministra’ jedne organizacije koja važi za terorističku ne bi bilo ničega čudnog da novi ministar nekada nije bio vrhovni komandant elitnih anti-terorističkih jedinica svoje države. Gulmurod Halimov, porijeklom iz Tadžikistana, danas se nalazi u jedinstvenoj poziciji bivšeg specijalca u borbi protiv terorizma koji trenutno zapovijeda vojnim snagama jedne terorističke organizacije.
Životna priča Gulmuroda Halimova je jednako kontradiktorna i kontroverzna kao i njegova današnja pozicija i uloga u ISIL-u.
Rođen 1975. godine u Varzobskom rajonu Tadžikistanskog SSSR-a, smještenog u neposrednoj blizini Dušanbea, Gulmurod Halimov je odabrao životni put koji je bio u potpunoj suprotnosti s njegovim današnjim stavovima i uvjerenjima. Nakon što je u Tadžikistanu izbio građanski rat 1992. godine, Halimov se ne pridružuje opoziciji koja je značajnim dijelom bila sastavljena od islamista, već pristupa vladinim snagama koje je već tada predvodio današnji predsjednik Emomali Rahmon, piše Advance.
Halimov je još kao mladić, tokom krvavog građanskog rata 90-ih, pokazao izvanredne vojničke sposobnosti i zbog svojih zasluga u borbi kraj rata, 1997, dočekao je kao pripadnik predsjedničke garde. Nakon završetka rata Halimov pristupa tadžikistanskom OMON-u, elitnoj policijskoj anti-terorističkoj jedinici. Ubrzo se ističe zahvaljujući svome talentu i iskustvu i brzo napreduje u hijerarhiji jedinice. Završava Višu akademiju tadžikistanskog MUP-a i nakon toga obavlja specijalizaciju u Rusiji.
Ipak, ono što Gulmuroda Halimova čini izuzetnom osobom među pripadnicima Islamske Države je činjenica da je on tokom svoje karijere prošao cijeli niz treninga u SAD-u posvećenih anti-terorističkom djelovanju. Za vrijeme svog boravka u Americi, Halimov je imao priliku da bude obučavan od strane vodećih američkih anti-terorističkih eksperata. Tokom treninga završio je kurseve koji su ga osposobili za različite aspekte anti-terorističke borbe; od analize situacije, prikupljanja i obrađivanja obavještajnih podataka, do specijalnog izviđanja, korištenja snajpera i borbi u urbanim sredinama.
Nakon povratka u Tadžikistan Halimov će ubrzo imati priliku da primijeni stečena znanja u stvarnoj borbi. Usprkos formalnom kraju građanskog rata 1997. godine, određena područja Tadžikistana su samo formalno bila pod kontrolom centralne vlade u Dušanbeu, dok su u stvarnosti ključan uticaj u njima imali bivši opozicioni lideri, mahom islamisti. U periodu od 2009. do 2012. godine doći će do otvorene eskalacije neprijateljstava između centralnih vlasti i lokalnih moćnika, a konflikt će naročito biti izražen u regiji Gornji Badahšan, smještenoj na granici s Afganistanom.
Ubistva vladinih vojnika i zvaničnika u ovoj izoliranoj regiji su izazvala žestok odgovor vlade u Dušanbeu tokom ljeta 2012. Halimov je, kao pripadnik OMON-a, bio jedan od sudionika kaznene ekspedicije koju je vlada poslala u Gornji Badahšan s ciljem stabilizacije situacije u regiji. Tokom borbi koje su vođene protiv pobunjeničkih formacija u ovoj regiji, OMON i druge specijalne jedinice su bile odgovorne za masakr nad preko 20 civila, koji nikada u potpunosti nije istražen. Sam Halimov je u trenutku sukoba već obavljao dužnost zamjenika komandanta OMON-a, a njegova uloga u ovim događajima nije jasna.
Teško je odrediti s preciznošću kada je tačno Halimov počeo simpatizirati s islamističkim ekstremistima, ali moguće je da je ovaj proces otpočeo nakon što je predsjednik Emomali Rahmon lansirao svoju kampanju usmjerenu protiv islamskih tradicija u Tadžikistanu. Tokom nje, mnogi viševjekovni običaji poput nošenja dugačkih brada ili vela su bili ili zabranjeni ili stigmatizirani. Nakon što je pristupio Islamskoj Državi, Halimov je naveo represiju nad muslimanima u svojoj rodnoj zemlji kao jedan od glavnih razloga zbog kojih je postao član ISIL-a.
Otvoreno prijeteći vladi Tadžikistana, Halimov je obećao da će se uskoro vratiti u zemlju i uvesti šerijatski zakon. Njegove prijetnje nisu bile ograničene samo na Tadžikistan, već su bile upućene i Americi i Rusiji. Rusija je primarna destinacija za tadžičke emigrante i neke procjene pokazuju da možda čak i jedna četvrtina odrasle muške populacije Tadžikistana živi na privremenom radu u Rusiji. Kao muslimanski i neslavenski narod, Tadžici su u Rusiji često tretirani kao građani drugog reda i izloženi su progonima i maltretiranjima od strane ruskih ksenofobnih grupa.
Iako je Halimov zbog svoje izuzetno visoke pozicije privukao ogromnu pažnju svojim priključivanjem Islamskoj Državi, njegov postupak nije izoliran čin, već je dio mnogo šireg fenomena. Islamski ekstremizam je u porastu u cijeloj Centralnoj Aziji, a ova pojava je naročito izražena u Tadžikistanu. Tadžici se sve više okreću religiji, a represivni režim predsjednika Emomali Rahmona samo doprinosi ovoj radikalizaciji. Tadžikistanski obavještajni izvori procjenjuju da je do sada preko hiljadu Tadžika pristupilo Islamskoj Državi, a ako se uzme u obzir relativno mali broj stanovnika Tadžikistana, udaljenost od teritorije Islamske Države i teškoće putovanja za siromašne Tadžike, može se s pravom tvrditi da je Tadžikistan država u kojoj bi Islamska Država mogla imati najveći broj potencijalnih simpatizera.
Da Halimov nije samo izolirani fanatik najbolje ilustrira stanje u njegovoj vlastitoj porodici. Ubrzo nakon odlaska na teritoriju Islamske Države, Halimovu se pridružila i njegova žena, Humajro Mirova, s njihovo četvero maloljetne djece. Kao i Halimov, i Humajro je iza sebe u Tadžikistanu ostavila izuzetno uspješno karijeru i visoku poziciju koju je obavljala. Načelnica ureda za odnose s javnošću tadžikistanske carinske službe s činom kapetana, Humajro je upoznala Halimova tokom svoje službe u ministarstvu unutrašnjih poslova kojem je pripadao Halimov.
Gulmurod i Humajro su oboje bili visoko rangirani članovi tadžikistanskih sigurnosnih struktura i poštovani pripadnici vladajućeg establišmenta. U njihovom slučaju ne može se govoriti o nezadovoljstvu zbog marginalizacije kao primarnoj motivaciji za pristupanje Islamskoj Državi. Ovaj faktor je bio izuzetno značajan u Iraku, gdje je Islamska Država privukla ogroman broj bivših članova Sadamovog Baath režima, koji su bili ozlojeđeni zbog gubitka funkcija i privilegija nakon svrgavanja Sadama Huseina. Na Zapadu, ISIL je u svoje redove većinom privlačio marginaliziranu muslimansku mladež iz predgrađa velikih evropskih gradova.
Gulmurod Halimov predstavlja neobičan slučaj čovjeka koji je pripadao eliti jedne države i koji je svjesno odlučio žrtvovati svoju poziciju u društvu radi radikalnih ideala i vizije koje promovira Islamska Država. Dok su mnogi članovi ISIL-a neobrazovani ljudi potekli iz siromašnih sredina i bez puno kontakta s modernom civilizacijom, Halimov se ne uklapa u taj profil.
Teško je zamisliti da bi takvom čovjeku propaganda Islamske Države mogla isprati mozak i uzroke njegove odluke treba tražiti negdje drugo. Bilo da je riječ o želji za osvetom za navodne zločine počinjene protiv muslimana širom svijeta ili uvjerenju da samo šerijatski zakon može donijeti stvarnu pravdu i mir, Gulmurod Halimov je jedna od rijetkih ličnosti u historiji koja je prešla put od elitnog borca protiv terorizma do jednog od najtraženijih svjetskih terorista.
