Poslije rušenja pakta 27.marta 1941. Godine počelo se bježati iz Beograda, preko istočne Bosne, prema Sarajevu. Taj put je naravno vodio, preko Mokrog. Bili su to oficiri, generali, državni činovnici. Od toga silnog svijeta poneko se zadržavao i u Mokrom. U jutro 15.aprila, pronese se glas da su Nijemci stigli u Sokolac. Ono oficira i drugog življa koji tu odmaraše, požurilo je da se domogne Sarajeva. Oko 11 časova istog jutra kroz Mokro prođe njemačka motorizovana armada.
Narod izgubljen, bez ikakve orijentacije , očekuje u neizvjesnosti svoju jadnu sudbinu.
Ono što je zanimljivo, ovog proljećnog dana, u šumi Romanije je boravila i jedna grupa od desetak članova šumskih radnika na izvlačenju balvana. Kad začuše a potom i vidješe njemačku motorizaciju, a na svakom vozilu platno sa kukastim krstom, srpske mladiće obuze strah. Jedan među njima, zvani „Šaban“, njihov komšija, kolega i drug, izdvoji se iz grupe, priđe bliže drumu i Nijemcima, diže obje ruke u vis iznad glave, poče aplaudirati i pjevati: „evo nama švabe, Evo našeg babe, Evo nama Hitlera, biće nama lutmera!“ Nekoliko puta je Šaban ponovio ovu slagalicu, kako bi mu firer dodijelio malo bijelog hljeba (lutmera).
Ne dugo zatim, ustaški doglavnik Ante Pavelić izdaje naređenje da se Srbi stave van zakona. Što znači da se svi službenici srpske nacionalnosti otpuštaju sa posla. Svi učitelji, iz svih pet škola Mokrog su otpušteni iz službe. Ista sudbina je zadesila i upravnika pošte u Mokrom, Pavla Lopatića, a ubrzo posle smjenjivanje, Pavle će biti deportovan za Norveški koncentracioni logor.