Paroh Rastislav Stajić vratio se iz prognanstva sredinom 1945. Godine. Zatekao je crkvu u jadnom stanju, puna balege, sve je opljačkano što je bilo pokretno, spaljeno sve što je moglo da gori, izuzev samog objekta, knjige rođenih, umrlih, ikone, namještaj, pozlaćeno posuđe. Zahvaljujući žiteljima sarajevske crkvene opštine, kradimice, i svojim pojedinačnim darovima prikupljen je osnovni inventar i duhovni život je ponovo oživljeo u podromanijskim selima.
U toku rata u porti kod ckrve sahranjeni su umrli i poginuli mještani, vojnici, ali i Nijemci. Šest godina kasnije (1951) posmrtni ostaci su razmješteni na odgovarajuća groblja, a podignut je i spomenik sa imenima žrtava fašističkog terora. 1963. godine završen je parohijski dom, i on je bio spreman za življenje. „U cilju viših interesa“ srušen je sokolski dom, a od toga materijala je izgrađena Zemljoradnička zadruga u Pustopolju.
Paroh Rastislav Stajić, koji je službovao ukupno 31 godinu na mokranjskoj parohiji , umro je 1965. godine. Parihijske poslove nakon njega je godinu dana obavljao vladimir Šoljević, a potom jerej Milorad Novaković. Godine 1968. Preuređen je parohijski dom, a Novaković je ostao na ovoj dužnosti do 1973. godine. Zamijienio ga jeĐorđe Ilić i zadržao se kao paroh šest godina.