60400182

Foto ilustracija.

Sa bakom Rosom Stevanović  (1914) razgovarano je u maju 1995. A tema razgovora je bila njeno spasavanje bjekstvom iz zapaljene kuće u Jelovcima tokom Drugog svjetskog rata, sa svoja dva sina tog kobnog 14. Novembra 1943. Rosa sa mnoštvom detalja priča:

„Vidi se kuda idu ustaše, plamte drvene kuće kao da su posute gasom. Ludi vjetar pukao iz pravca Ravne planine, pripomaže da palikuće što uspješnije obave svoje orgije. Vatra sve guta, kuće, štale, mlječarnike, sušnice, čak i poljske nužnike. Plamte Jelovci, Krlje, Brda, Mrgin. Tamo su kuće Lopatića, Karišika, Gazivoda, Jakovljevića, Starovlaha, Kusmuka, Krljaša, Minića, Radenkovića, Vučićevića. Stoku plijene, a čeljad kao i stoku tjeraju i udaraju kundacima. Plač djece, vriska žena, rika stoke, a plamen tjeran ludim vjetrom polegao po zemlji, prži li prži. Vračevdane, prokleti dane, ima li te da vidiš zlu kob i da je zaustaviš.

Sve se to kotrlja k nama, ovamo k Lipama, gdje živimo mi Stevanovići. Stigoše, utjeraše u kuću nas četiri majke i naših trinaestoro djece. Visoki ustaša, kukastog nosa i natomrštenih obrva, traži mi pare. Odgovorih da nemam, ali imam zlatan prsten, vjenčani, poklon od djevera. Kada dobi prsten reče; „Sve ćemo vas popaliti, marvo srpska“.

Nasta pakleni vrisak, i žena i djece. Jedni se skrivaju pod krevetom, neko uskače u prostrtu slamu u kokoj smo predhodne noći spavali. Otvoriše vatru iz automata, trojica-četvorica ustaša. Jedan id njih upali slamu gdje su se djeca poput miševa posakrivala. Suknu plamen.

Zdimim sinčića Đorđa i frljaknem ga kroz prozor, a potom i Boška a za njim i ja. Jednog ispod jednog, a drugog ispod drugog pazuha, pa strugnem strmu, prema potoku Šipovici i čestaru. Ono ustaša što su bilo van kuće, bili su se zabavili oko košnica pčela i lapći med. Kada me primjetiše kako odmičem dolje ispališe plotun, zuje meci okolo, ali ja grabim i ne ispuštam najveće blago na svijetu. U čestaru sam ih rinula u žbun i pokrila šuškorom i zaprijetila da se ne smiju čuti da su živi, eto, prema meni bježi Milka Lopatuša sa ranjenim četverogodišnjim sinom Tadijom. Saznajem da su svi ostali izgorjeli u našoj kući. Gore iznad, vidimo tjeraju nejač Jelovca, Krlja, Lipa, vode ih na klanicu prema Braji. Brdašce mi zaklanja vidik i ne znam šta se dešava u dubini potoka i čestaru. Ne čuju se puške, znači da sjekirama i kamama dokrajčuju moje rođake, prijatelje i drugarice.

Kada su otišli, nosili smo razdrobljena tijela u obližnje groblje: 23 Stevanovica, a potom Lopatića, Rakića, Gazivoda, Radenkovića, Vučićevića, ukupno 52 čeljadi, što spaljeno u kući, što masakrirano u Braji.

Kada zađosmo u mir, siđem ja na sarajevsku pijacu preko puta Vijećnice. Kad tamo vidim i prepoznam bivšeg ustašu kukastug nosa i namrgođenih obrva, kojem sam poklonila zlatni prsten, a koji je potom zapalio našu kuću. Zadrhtala sam, počela sam se preznojavati, umalo nisam vrisnula. Suzdržah se teškom mukom. Mislim ako ga prijavim, vlasti mu neće ništa, a mene će umjesto njega mučiti i zatvarati. Naći će mi ona moja dva momčića i zaklat će ih. Nisam nikome smjela reći da sam vidjela dželata na pijaci i 30 godina sam ćutala.“