Selo Mokro (ne mjesna zajednica) je smješteno na pola puta Pale – Sokolac, na lokalitetu gdje počinje uspon uz Crvene stijene (1423) i Gavranku kroz Ibiševo ždrijelo na Ravnu Romaniju. Naselje je dijelom u dolini, a drugim na padinama šumovitih Crnvenih stijena – prema istoku, a Crnog vrha (1158) na zapadu.

Iako nosi naziv „Mokro“, selo nije ni više ni manje vlažno od ostalih obližnih sela. Tačnije, sva regija ima povećani procenat relativne vlažnosti niske magle zbog čestih pojava inverznih temperatura.

Selo čini devet zaselaka: Banovine, Crni Vrh,  Kikove, Podkračice, Mokro, Panjevi, Skrajnik, Stupalice, Štacija, i Metaljka. Svi ovi zaseoci su 1953.godine imala ukupno 43 bajte, u kojima je živjelo 295 čeljadi. Na popisu stanovništva 1981.g. bilo je 89 domaćinstava i 381 žitelj, do kraja građanskog rata sredinom devedesetih broj stanovnika se povećao na 581.

Banovine, je zaseok na sjeveru. U njemu vjekuju Lizdeci, koje su ovdje utemeljili Simo (1845-1923), Dimša (1845-1946), Risto (1847-1925), Mitar (1855-1936), Ilija (1875-1922). Ova petorica za današnji pojam dugovječnih ljudi imali su ukupno 147 potomaka, i danas, skoro posle 2 vijeka ih nema više! U svakom ratu su neljudski istrebljivani: U Dobojskom logoru našli su se Kosta, Gavro, Ikonija, Jovan, i tamo su u najvećim mukama izdisali. Ustaškim koljačima nije moglo umaći ni sedmero čeljadi 30.novembra 1943. Maksim, Vaso, Đorđo, Milivoje, Bojka, Duša, Milosav. Svi Lizdeci slave Đurđevdan.

Podkračice: (ili Kračice i Podkrajevi) tri naziva za jedan zaselak je kovanica od krača, što znači male štake, štačice – kračice. Ovdje su domovi Lopatića i Jokića. U krčicama je i istoimeno groblje pored kojeg vodi magistralni put.

Mokro, je preuzelo „primat“ Pustopolju. Tako se MZ ne naziva Pustopolje, gdje je njeno sjedište, već Mokro. Ovdje žive Lizdeci, Lucići, Poljakovići, Ikanovići, Gagovići, Radovići i Jokići.

Luciće je ovdje utemeljio Đorđo (1841-1927), koji je imao 17 potomaka. Sina Iliju su mu Ustaše zaklale u Sumbulovcu 30.10.1943.Žive samo u ovom zaseoku i slave Lučindan. Poljakovići žive još i u Sinjevu i D.Ljubogošti, ali i slave dvije različite slave, Đurđevdan i Šćepandan. Ikanovići su novodoseljena porodica i slave Jovanjdan. Gagovići žive samo u Mokrom, gdje im je živio i predak Nikola (1845-1931), koji je imao 35 potomaka. Gagovići potiču sa Bezuja (Piva) a spadaju među najstarija i najuglednija pivska bratstva (pivska vlastela). Iz ove porodice su potekli mnogi igumani, serdari pa čak i Patrijarh pećke patrijaršije. Pretpostavlja se da iz ove porodice potiče i Mehmed Paša Sokolović i Makarije. Gagovići slave Nikoljdan.

View Larger Map

Jokići ovdje vjekuju počevši sa pretkom Đorđom (1867-1910), koji je imao 8 potomaka. Ova porodica slavi Nikoljdan i vodi porijeklo iz Velike, ispod Čakora od plemena Vasojevića. To je porodica koja „ni jednu svoju pogibiju nije ostavila bez zamjene i svaku je krv osvetila“. Smjelo su se odupirali i begovima zbog čega su se morali raseljavati sredinom 19. Vijeka. Tako je Đorđo pobjegao iz sarajevskog zatvora i ovdje se sklonio. Njegov otac je rođen u Velikoj (opština Plav). Po drugoj legendi, Jokići potiču od Babića, Jovana Joke, po kome su i dobili prezime a njegov sin Lazo je prvi Jokić.

Skrajnik (pogrešno u imenu mjesta Skraljnik), u njemu žive Grajići, Jankovići, Jugovići, Terzići i Vladičići. U ovom seocetu ukopitio se Đorđo Grajić (1845-1912), koji je odgojio 13 potomoka, a ni dan danas ih nema više. Slave Lučindan. Janković Mitar (1848-1940) imao je 12 potomaka a Ustaše i Nijemci su ih gotovo prepolovili. Terzići su novodoseljena porodica iz Drobljaka, mada ih susrećemo kao i izumrlu porodicu u Goliji a prije su živjeli u Bodežištima (Gacko). Žive još u Gornjim Palama i Glasincu. Slave Đurđevdan. Vladičići žive još u G.Palama, D.Pribnju i Barama. Takođe slave Đurđevdan.

Stupalice (pogrešno u imenu mjesta Stuparice). Ovje su domovi Čeremidžića, gdje su živjela i četiri njihova pra pretka početkom 19 vijeka. Boila su to tri brata: Pero (1840-1942), Makso (1843-1920) i Risto (1845-1930). Bili su poznati kao veliki majstori za izgradnju ćeremide (polukružnog krovnog crijepa) i otuda im prezime (Ćeremidžići). Prije toga su se prezivali Pavlovići, a stariji pamte da je to i bio spor pred sudom, koji je svojim rješenjem dosudio da su Ćeremidžići (na groblju u Podkračicama je prisutno i jedno i drugo prezime). Njihovo potomstvo je činilo skup od oko 70 osoba, čak ih je 8 stradalo od ustaškog noža tokom Drugog svjetskog rata: Marko, Vasilija, Staka, Anica, Grujo, Rajko Jefto, Jovo. Žive još u Koranu i Palama. Slave Jovanjdan.

Štacija, to je mjesto sastajanja, stanica, odmaralište. Romanija je na ovom mjestu strma pa se na putovanju uz njene obronke moralo više puta odmarati. Ovdje su domovi Lizdeka.

Mokro je kraj iz kojeg se vječno neko iseljevao i doseljavao, brojne porodice su ovdje sasvim nestale u brutalnim ratovima koji su ovdje imali istrebljivački karakter.

Anići, dvojica braće, Milan (1869-1931) i Iilija (1877-1945) imali su 26 članova porodice kada su se ovdje skućili. Sedmoro Anića je samo u jednom danu stradalo od neprijateljskog noža u masovnom pokolju 30.novembra 1943. Petra, Milivoje i Savka i njihova djeca: Grozda, Petar, Milka i Branko. Dva domaćinstva Anića su u to danu potpuno nestala. Slave Sv.Trifuna.

Zanimljiv podatak se pojavljuju u popisu stanovništva 1895. Godine, gdje piše da su se tad u sastav Mokrog ubrajala i sela: Banovine, Brezja, Kostreša, Kračule, Crni Vrh, Kadino Selo, Romanija, Skrajnik, Strmnik, Streupalice, Vranozub. Sva ova naselja su tada zajedno imala 101 kuću (od toka 21 neuseljenu), u kojima je živjelo 593 žitelja (u jednom domaćinstvu prosječno 7,41 stanovnik). Od tog broja je bili 535 pravoslavaca, 28 muslimana, 8 katolika i 3 Jevreja. Nijedan pravoslavni stanovnik nije bio samostalni kmet. Nakon 15 godina brojno stanje se neznatno promjenilo, bilo je 123 kuće (od toka 15 neuseljenih) u kojima je živjelo 702 osobe (625 pravoslavnih, 27 muslimana 13 katolika).

Magistralni put kroz Mokro je završen 1975. Godine, a 4 godine posle je u selo uveden i prvi telefon.