Zaseok Mrginj

Jelovci – zaseok Mrginj

VUČIĆEVIĆI, došli su u Mokro od Sokoca, a daljom starinom su iz Stare Hercegovine. Ima ih danas u Mokrom, Krljama, Pustopolju, Sinjevu, Sumbulovcu, Jelovcima, Palama i rod su im i Gradinci na Lađevinama u opštini Rogatica. Ovi što su na Pustopolju vele da im je tu prvi došao Jovo (1860-1910), a ovi u Sinjevu kao najstarijega svoga pretka znaju Vuka (1850-1934), dok u Sumbulovcu navode Iliju (1864-1925) i njegovog sina Dimša (1885-1909). Kao Vučićevića danas ih ima još i u rogatičkom naselju Mandra, a stanovali su i u selu Rajkovac (Jasenica), gdje ih je početkom prošloga vijeka bilo 12 kuća, a kako je za njih zabilježio Borivoje M. Drobnjaković, doselili su se tu od Sjenice u Vučkovicu (gružanski okrug), a onda za vrijeme vlade kneza Miloša pređu u ovo selo, a neke od njih tu zovu još i Jovanovići. Stanovali su i u povlenskom selu Okletac (Sokolska nahija) gdje su najstariji rod u tom selu, a oni su došli sigurno prije 1725. godine iz Tepaca (Drobnjak), gdje znaju da su se zvali Laudanovići. Došla su dva brata Obradin i Vučić, sa sinovcem Ranisavom, koga su od milja zvali „Rane“, a smjestili su se pod Rudinskom Kosom, odakle su se kasnije podijelili u četiri kuće. Obradin i njegovi mlađi sinovi ostali su tu, stariji njegov sin je otišao u Rađevinu, Vučić se spustio dolje bliže rijeci, a „Rane“ se nastanio na samom ušću rijeke. Daljom diobom su popunjavali praznine između sebe, tako da je to danas jedna prava velika mahala, a mnogi su se odatle i iselili, najviše u Beograd, Valjevo i Užice. Danas se tu u Oklencu dijele na Obradinoviće, Vučićeviće i Raniće, a početkom 20. vijeka tu ih je ukupno bilo 57 kuća. U rodovnicima i domovnicima arhiva Stare pravoslavne crkve u Sarajevu, kao najstarije članove ove porodice, nalazim Dašu Vučićević (1858-1926), koja je bila udata za Trivka Rajića (1850-1908) i udovicu Justinu Vučićević (1873), njenog sina Momčila (1891), snaju Olgu Maksimović (1908) i njihovu djecu: Žarka (1925) i Mirka (1928). Interesantno je spomenuti i to da Marijan Sivrić navodi da se porodica Vučićević pominje u Dubrovniku još 1657. godine, stim što se kaže i to da su oni u Dubrovniku već bili rimokatoličke vjeroispovijesti, a veli da su tu došli iz Popova u Hercegovini. Takođe, prema platnom spisku Srba vojnika iz 1651. godine može se vidjeti da je u parohiji Narta (Slavonija), kao vojnik graničar te godine služio Jurac Vučićević. Isto tako, iz crkvenih izvora može se vidjeti da je ova porodica 1796. godine stanovala i u slavonskoj parohiji Lasovac, gdje se pominje da je stanovao David Vučićević, a u notama od soli za parohiju Sasojevići kod Herceg Novog za 1771. godinu, između ostalih se pominje i ova porodica, a konkretno se navodi da je tu u tom periodu živjela porodica Jova Vučićevića (6 duša), dok se 1799. godine pominju Jovo (7 duša) i Nikola Vučićević (7 duša), ali mi nije poznato koja je bila njihova krsna slava. Među onima koji su dobili zemlju zato što su bili učesnici Solunskog fronta ili je to pak bio neko od članova njihove porodice navodi se Vučićević Dimša Đorđo iz Bjelogoraca koji je, kako se vidi iz rješenja br. 51825/24, dobio 37 dunuma zemlje na području Mokrog. Takođe, pod rednim brojem 600 i 126/174 pominje se i njegov rođak Vučićević-Gradinac Đorđa Marko iz sela Zovik kod Rogatica, a koji je po rješenju br.20356/21 dobio 21 dunum i 100m2 zemlje na području Rogatice. – (Agrarna direkcija Sarajevo, „Iskaz dobrovoljaca iz Prvog svjetskog rata kojima je dodijeljena zemlja.,“ Arhiv Bosne i Hercegovine u Sarajevu). Svi oni slave sv. velikomučenika Georgija-Đurđevdan (6. maj).

 

Jelovci sa Romanije

Jelovci

GAZIVODE, nastanjeni su u Ćemanovićima, Podvitezu, Hotičini, Repcima, Koranu, Barama, Palama, i td, a vode svoje daleko porijeklo od Drugovića sa Njeguša u Crnoj Gori. Njihov daleki predak se zvao Valac, a on se još oko 1400. godine sa dva svoja brata iselio iz Mostara, te su se naselili prvo na Njegušima. Tu su boravili kratko vrijeme, a onda se odatle Valac odselio na Dobrsko selo u Ceklinu (Riječka nahija), dok mu se jedan brat nastanio na Majstorima, a drugi je prešao sa njim u Ceklin. Od Valca su nastale kasnije Sjekloče (Sjekloće) i Jablani u Ceklinu, dok su od brata koji se nastanio na Majstorima tamošnje Kustudije, a od njih su na Ceklinu kasnije nastale i pomenute Gazivode. Inače, prezime im je dosta staro jer nalazim da se Gazivode pominju i u kotorskim spomenicima iz 14-16. vijeka, a konkretno se pominje da je prema turskim defterima iz 1523. godine vidljivo da je u selu Gornje Dobro u Ceklinu, baština Gazivoda prešla u posjed izvjesnog Mustafe. Inače, po preseljenju u Ceklin, Ceklinjani su ih bratski primili u svoje zakrilje, ali su im se predhodno morali zakleti da će im u svemu biti vjerni, a oni kao dokaz vjernosti prihvatiše i njihovu slavu Nikoljdan (19. decembar). Otuda je nastala i razlika da neke Gazivode slave Nikoljdan, a neke Đurđevdan, a ovo zaklinjanje na vjernost je upravo posljedica čestih zavađica između Ceklina i Katunske nahije. Na prostor Romanije su došli dosta davno, a kao najstarijeg pretka pominju Marka Gazivodu (1845-1933), dok ja u rodovnicima i domovnicima arhiva Stare pravoslavne crkve u Sarajevu, kao najstarije članove ove porodice nalazim nadničara Iliju Gazivodu (1838) koji je živio tu sa sestričnom Janjom (1882), te Stanu Gazivodu (1865-1940), koja je bila udata za kazandžiju Vladimira Blagojevića (1895). Moguće da su oni i povratnici na ove prostore, jer prema turskom popisu od 1468/69. godine može se vidjeti da je već tada postojalo selo ovakvog imena (Gazivodić), stim što je ono već tada bilo potpuno pusto, a bilo je upisano u nahiju Glasinac. Među onima koji su dobili zemlju zato što su bili učesnici Solunskog fronta ili je to pak bio neko od članova njihove porodice navode se Gazivoda Gavra Dušan iz Ćemanovića koji je, kako se vidi iz rješenja br. 5017/24, dobio 43 dunuma i 100 m2 zemlje na području Pala, Gazivoda Rista Gojko, rođen 1891. godine, iz Ćemanovića, koji je po rješenju br.14156/23 dobio 50 dunuma i 100m2 zemlje na području Pala i Gazivoda Rista Jovo, rođen 1894. godine, iz Ćemanovića, za koga se samo veli da je dobio zemlju u Vojvodini. – (Agrarna direkcija Sarajevo, „Iskaz dobrovoljaca iz Prvog svjetskog rata kojima je dodijeljena zemlja.,“ Arhiv Bosne i Hercegovine u Sarajevu). Na našim prostorima sve Gazivode slave sv. velikomučenika Georgija-Đurđevdan (6. maj).

 

JAKOVLjEVIĆI, nastanjeni su na Carevim Vodama, Jelovcima, Podvitezu, Barama, Koranu, Palama, i td, a vode porijeklo od Okiljevića iz sela Lipnik kod Gacka, a još dalje su od Bijelića iz Mulja, a najdalje korijene vuku od Dapkovića koji su još u 14. vijeku živjeli u Cernici kod Gacka. U  Mulje su se doselili iz Krtola (Gacko) oko 1650. godine, a onda su prešli u Lipnik gdje su osnovali novo selo. Kao Okiljevića danas ih još uvijek ima u Vučevu, te još nekim selima oko Gacka, u Saicama u Vrhprači, te selu Toljenak kod Ilijaša. Takođe, rod su im i Lojovići, Grgurevići i Milinkovići u Lipniku, Vukovići u Vučevu i Grguri u Berušici. Prema predanju sačuvanom u ovoj porodici, na područje Romanije su došla tri brata: Jakov, Hršum i Purko koji su učestvovali u ubistvu Smail-age Čengića 1840. godine. Jakov se naselio u Hotičinu i od njega su nastali pomenuti Jakovljevići, Hršum na Buđ i od njega su Hršumi na Buđu i u Sočicama, a Purko na Glasinac i od njega su Purkovići u Sočicama. Takođe, neki vele da im je brat bio i Lako koji se naselio na Sjemeć kod Rogatice i od koga su tamošnji Lakići, ali ako je ovo predanje i tačno, onda je to razrođavanje među njima svakako moralo biti dosta davno. Isto tako, vrijeme njihovog dolaska moralo bi biti mnogo ranije, obzirom da Hršume nalazim na našim prostorima još daleke 1835. godine, što nedvojbeno govori da je Hršum ili došao prije Jakova i Purka, ili da su svi došli dosta prije pogibije Smail-age Čengića. Inače, Jakov je imao tri sina: Sima, Jova i Sava, a Jovo je bio silan hajduk, koji se odmetnuo u hajduke zbog zuluma koje je svojevremeno činio Mujaga Oblaković, koji je na Palama bio načinio jedan čardak za ljetovanje. Pred čardakom je bila jedna oskoruša na kojoj je Mujo bio načinio vješala. Čim bi pazarnim danom vidio kakvog viđenijeg Srbina da ide putem, objesio bi ga. To Jovu dodije, pa se odmetne u hajduke, a hajdukovao je zajedno sa Petrom Granzovom i Ilijom Mirisavljevićem sa Pala. Od tada čim bi Mujo objesio jednog Srbina njih trojica bi se osvetili na dvadesetorici Turaka. Na kraju, kada je Jovo na Jahorini pogubio sedam braće Saračevića iz Sarajeva, Mujaga je vidio da je odnio đavo šalu, te je oborio vješala i pobjegao u Sarajevo. Inače, Jakovljevića je oko 1925. godine bilo i u selu Guberevac (Kosmaj) 12 kuća i tu su ih svrstavali u starjeničku porodicu, a njihov predak Jakov je, kako veli njihovo porodično predanje, došao tu od Užica. Isto tako, značajno je pomenuti da se Jakovljevići pominju i u Budimu, još u popisu poreskih obveznika iz 1720. godine (Nedeljko), za koga se precizira da je porijeklom iz Stalaća, dok je dr Aleksa Ivić zabilježio da su 1701. godine komesari sačinili spisak kapetana duž slavonske granice sa ciljem da se Srbima podijeli zemlja, a među tim kapetanima pominje se i Simon Jakovljević u tamošnjem Svinjaru. Takođe, prema platnome spisku od 1626. godine, u slavinskoj krajini, u tamošnjoj Dubravi je vojvodsku čast između ostalih nosio i Srbin Obrad Jakovljević. Među onima koji su dobili zemlju zato što su bili učesnici Solunskog fronta ili je to pak bio neko od članova njihove porodice navode se Jakovljević Sima Jovo, rođen 1884. godine, iz Hotičine, koji je, kako se vidi iz rješenja br. 42813/21, dobio 47 dunuma i 300 m2 zemlje na području Romanije, Jakovljević Sima Tomo iz Hotičine, koji je po rješenju br. 43188/22 dobio 32 dunuma i 900m2 zemlje na području Romanije i Jakovljević Jova Jakov, rođen 1878. godine, iz Hotičine, koji je po rješenju br. 43921 od 14.12.1922. godine dobio 55 dunuma i 800m2 zemlje na području Pala. – (Agrarna direkcija Sarajevo, „Iskaz dobrovoljaca iz Prvog svjetskog rata kojima je dodijeljena zemlja.,“ Arhiv Bosne i Hercegovine u Sarajevu). Svi oni danas slave sv. prvomučenika i arhiđakona sv. Stefana-Šćepandan (9. januar).

 

KARIŠICI, nastanjeni su na Hreši, Jelovcima, Bjelogorcima, Palama, i td, a vode porijeklo od Kosijera u Banjanima. Ima ih još i u selu Zijemlja kod Nevesinja, a daljom starinom i oni su iz Banjana, a zna se da su u Zijemlja prešli iz sela Gnojnice u Bišću kod Mostara prije 1820. godine. Koliko se stare pamtiše u ovoj porodici sjećaju u Jelovce je prvi došao Nikola (1855-1946), a u početku je radio kao čivčija na aginskom imanju. U Crnoj Gori ih nalazim da ih je bilo i u Vasojevićima, a to prezime su dobili na taj način što je jedan od dvojice braće primio islam, a drugi nije, zbog čega ih Turci i prozvaše „Karišici“, što na turskom jeziku znači „mješavina.“ Da ih ima koji su prešli na islam je neupitno, jer ih danas kao islamista možemo naći u Bihorskom selu Ličine, a i oni znaju da im je porijeklo od nekuda iz Vasojevića, odakle su im se preci doselili u Ličine 1809. godine. Odatle ih je protjerao Meko Ličina, te su prešli u Trijebine, u sjeničkoj opštini. Nalazim ih da su još 1848. godine imali i timurdžijsku radnju u Sarajevu, a njen vlasnik je bio Hadžibeg Karišik. Danas njihovih saplemenika ima dosta i u rogatičkim selima Duljevac, Gučevo, Matino Brdo, te u samom gradu Rogatici, a na području Rogatice svrstavaju se u jedan od najstarijih rodova na tim prostorima, mada nema i pouzdanih dokaza za to. Inače, iz „Šematizma od 1883. godine“, može se vidjeti da su u tom periodu stanovali i u parohiji Vlasenica. Među onima koji su dobili zemlju zato što su bili učesnici Solunskog fronta ili je to pak bio neko od članova njihove porodice navode se Karišik P. Milan sa Hreše, za koga se samo navodi da je dobio 18 dunuma zemlje na području Hreše i Karišik Todor sa Hreše, koji je dobio 53 dunuma i 400m2 zemlje na području Hreše. – (Agrarna direkcija Sarajevo, „Iskaz dobrovoljaca iz Prvog svjetskog rata kojima je dodijeljena zemlja.,“ Arhiv Bosne i Hercegovine u Sarajevu). Svi ostali slave sv. velikomučenika Georgija-Đurđevdan (6. maj).

 

Jelovci - zaseok Lipa 2013 godine

Jelovci – Zaseok LIPA

KRLjAŠI, nastanjeni na Lipi, zaseok sela Jelovci, gdje ih je bilo 3 kuće, a vode porijeklo od Rebrinovića iz Ilijaša. Po mjestu u kojem se prvobitno nastanio njihov predak – Krlje u selu Jelovci, njegovi potomci se prozovu Krljaši. Prema porodičnom predanju prvi koji je došao u Krlje jeste otac od Milana Krljaša (1845-1931), čije ime na žalost nije ostalo upamćeno, ali se za Milana zna da je imao tri sina – Pera (1878-1948), Milovana i Gavra. Inače, njihovi preci Rebrinovići se zovu još skraćeno i Rebrine, a stanovali su u Čubnićima i Drenovici kod Ilijaša. Tu je nekada davno došlo pet brata iz trebinjske Lastve (mada neko veli da ih je bilo sedam), gdje su se nekada prezivali Bakoči, a od njih petorice su kasnije nastali Rebrinovići, Savići, Mirići, Ribari i Đukići. Trojica braće Bakoča su kasnije preselili iz Lastve u Kralupe gdje su dobili nova prezimena, a jedan od njih, koji se zvao Jovan, nastanio se u selo Drenovica prije 1825. godine. Radio je kao kiridžija, gonio je konje, i jednoga dana jedan tovar mu se preturi pred kućom nekog Kubatlije u Ratkovićima. On je bio izuzetno vrijedan čovjek i ne htjedne da nikoga zove u pomoć, ali jedan Kubatlija ipak izađe iz kuće u namjeri da mu pomogne. Tom prilikom slučajno mu se nađe ruka u Jovanovim njedrima, te kad pod rukom osjeti kolika su mu rebra ostade vidno začuđen, tako da je kasnije svima govorio da je u Jovana rebro ko štica u samara. Zbog toga Jovana i prozvaše „Rebrin“, a njegove potomke po njemu Rebrinovićima. On se prvo bio nastanio u Drenovcu i to prije 1825. godine, a druga dva brata koja su došla sa njim, i od kojih su nastali Mirići i Ribari, nastanili su se u susjedna mjesta – Ribari u Čifluku, a Mirići u Čekrčićima. Inače, Bakoči ili Bakočevići su u Lastvu došli iz Herceg Novog, ali ih u Herceg Novom više nema, samo je tu ostalo sjećanje na njih u nazivu toponima „Bakoči“. Otuda su u Lastvu došli preko Korjenića 1689. godine, a danas ih ima i u selu Zajasen kod Nevesinja, gdje su, kako oni vele, došli zbog siromaštva iz Slivlja, a takođe znaju da su i oni došli preko Korjenića. Takođe, bilo ih je i u Mostaru, te na prostoru Crne Gore, „blizu Korjenića,“ a interesantno je spomenuti i to da prema navodima Radoslava Grujića, porodica Ljubojević koja danas živi u Počitelju takođe ima nadimak Krljaši. Svi oni slave sv. arhangela Mihaila-Aranđelovdan (21. novembar).

 

KUSMUCI, nastanjeni su u paljanskim selima Janjino Brdo, Crni Vrh, Prutine, Jasen, Gornje Pribnje, Dolovi, Jelovci, i td, te u samom gradu Pale, zatim u sokolačkom selu Mičivode (4k), na Bulozima u opštini Istočni Stari Grad, rogatičkim selima Živaljevići, Rasput Njive, Sjemeć, Donje Polje, Gornje Trnovo, Zakomo, Gučevo, i td, te na području Višegrada, a prema  predanju sačuvanom kod nekih starih pamtiša ove porodice vode porijeklo od Unkovića, a novo prezime su dobili tek po dolasku na ove prostore. Da su se tek na ovim prostorima prozvali Kusmuk je nepobitno, obzirom da njihovih prezimenjaka ne možemo nigdje drugo pronaći osim na romanijskom platou. Međutim, ne može se odgonetnuti po čemu su to prezime dobili, ali sam mišljenja da je ipak riječ o nekom nadimku, a koji je njihov rodonačelnik najvjerovatnije imao. Inače, Unkovići su starinom iz sela Rast kod Nevesinja, a još daljom starinom su Biberdžići iz Vranjskih. Biberdžiće i danas možemo naći u selu Dabar kod Ljubinja i vidimo da uistinu slave istu slavu kao i naši Kusmuci. Ono što se sa sigurnošću zna to je, da su Unkovići u Rast došli poslije kuge, i uglavnom su se bavili stočarstvom. Njihovo najduže prebivalište gdje su boravili bila je Zagora u opštini Ljubinje, gdje se zna da su odvaikad stanovali i gdje su se, takođe uspješno bavili stočarstvom. Tu kod „Ostanih Dolina“ i sada imaju njihove omeđine, katuništa, te jedna čatrnja i lokva iz kojih su pili vodu i pojili stoku, a koju su oni svojevremeno sami iskopali, a ta čatrnja i lokva i danas se zovu njihovim imenom. Zagoru su napustali u više navrata, da li zbog toga što su stoku gonili na ispašu u druge krajeve gdje je ispaša najvjerovatnije bila bolja, ili zbog turskih zuluma, ali su se na kraju neki od njih ipak ponovo vratili tu da žive, tako da Unkovića i danas tu ima i svrstavaju ih u najstarije porodice u tom kraju. Na prostore Romanije Kusmuci su došli dosta davno, sigurno prije 1800. godine. Po podacima do kojih sam uspio doći, prvo njihovo stanište na našim prostorima je bilo Dub (mjesto kod Ustiprače) u  opštini Rogatica. Lokalitet gdje su se oni tu nastanili po njima je dobilo ime „Kusmuci“, što govori da je ova porodica u to doba bila poprilično brojna, ali i da su oni bili jedini stanovnici tog mjesta. Čifluk na kome su se nastanili bio je u vlasništvu Derviš-bega Sijerčića iz Goražda, a domaćin koji mu je obrađivao zemlju bio je Marko. Mada se ne navodi njegovo prezime iz samog naziva čifluka „Kusmuci“ može se zaključiti da se zasigurno radi o Marku Kusmuku. Iz istih izvora takođe se može zaključiti da je Markova porodica koja je živjela na pomenutom čifluku bila dosta imućna, te da se uglavnom bavila stočarstvom. Obzirom da je u to vrijeme ogroman broj čifluka na našim prostorima bio nenaseljen, a begovi Sijerčići su bili jedni od najbogatijih Turaka u cijelom kraju, oni su sasvim sigurno članove ove porodice raseljavali i na druga svoja imanja koja su imali širom Glasinca i Romanije. Međutim, vidi se da ih je bilo naseljenih i na drugim imanjima koja nisu bila u vlasništvu ove porodice, a to se može pravdati time što je veliki broj čifluka u tom periodu bio nenaseljen, te su tako srpske porodice bukvalno mogle da biraju kod koga bega ili age im je bolje da se nastane, te su tako i činile. U tom kontekstu nalazim da su Kusmuci 1835. godine bili naseljeni i u selima Ćemanovići na čifluku zvanom Brdomnica, u džematu Rogatica, Careva mahala, vlasništvo mula Smaila Kukavice, gdje se kaže da je obrađivač njegovog imanja bio Luka Kusmuk, te u selu Gučevo, u mahali Husejin-bega, u džematu Rogatica, gdje nalazim Stojana Kusmuka na čifluku Mehmed Fazli-bega efendije. Otuda su ih najvjerovatnije kao dobre stočare raseljavali bliže Romaniji, gdje je ispaša za stoku bila kudikamo bolja od one koja je na području Rogatice. Kasnije su oni tu ostali, proširili svoju porodicu, te se vremenom raseljavali po okolnim mjestima. Za ove što danas žive u Dolovima (Pale) zna se da su prvo živjeli u Donjem Pribnju, odakle ih je raselio aga, a na to imanje, gdje su oni živjeli, zna se da je doveo Jova Gačanina, rodonačelnika današnjih Gačanina iz Pribnja. U rodovnicima i domovnicima arhiva Stare pravoslavne crkve u Sarajevu, kao najstarije članove ove porodice nalazim Jefta (1909) i Iliju Stjepanovog (1914) i članove njihovih porodica, ali i Vidu (1877-1943) koja je bila udata za Nikolu Plakalovića. Mada su im slave različite sasvim je sigurno da su svi oni jedan rod, te da su ovi koji slave Jovandan najvjerovatnije promijenili slavu, tj. uzeli su slavu Jovandan umjesto svoje ranije slave Đurđevdan. Razlog za tu promjenu nije mi poznat, ali se sasvim sigurno radi o tome da je neki njihov predak otišao na ženevinu te uzeo ženinu slavu ili je tu slavu uzeo kao zavjetnu, tj. naslijedio ju je zajedno sa zemljom. Danas ih nalazim da stanuju i u naselju Dvorovi (Semberija), a po navodima Radmile Kajmaković tu su se doselili poslije 1945. godine iz okoline Šekovića. Među onima koji su dobili zemlju zato što su bili učesnici Solunskog fronta ili je to pak bio neko od članova njihove porodice navode se Kusmuk Sima Pavle, rođen 1890. godine, iz Jasena – Rakovac, koji je, kako se vidi iz rješenja br. 26429/22, dobio 49 dunuma i 700 m2 zemlje na području Pala, Kusmuk Milana Vaso iz Jasena – Rakovac, koji je po rješenju br. 23690/22 dobio 50 dunuma i 400m2 zemlje na području Pala, Kusmuk Trifka Jevto, rođen 1878. godine, iz Jasena – Rakovac, koji je po rješenju br. 35723/25 dobio 49 dunuma i 600m2 zemlje na području Pala, lokalitet Vranjak i Kusmuk Trifka Đorđo, rođen 1877. godine, iz Jasena – Rakovac, za koga se samo navodi da je zemlju dobio u Trčinama – Rakovac. – (Agrarna direkcija Sarajevo, „Iskaz dobrovoljaca iz Prvog svjetskog rata kojima je dodijeljena zemlja.,“ Arhiv Bosne i Hercegovine u Sarajevu). Svi oni slave sv. velikomučenika Georgija-Đurđevdan (6. maj), osim jednog dijela Kusmuka u opštini Pale koji slave sabor sv. Jovana Krstitelja-Jovandan (20. januar).

 

Jelovci – zaseok Polje

LOPATIĆI, nastanjeni su u Mokrom, Javoru, Podgracu, Potkrajevima, Ćemanovićima, Jelovcima, Pustopolju, Ravnoj Romaniji, Rakovcu, Podvitezu, Koranu, Palama, Sokolcu, i td, a vele da su starinom iz Pive gdje su se prezivali Bajovići. Rod su im Šoje u Osijeku (Sarajevsko Polje), koji su tu došli iz Gornjeg Sinjeva, i to prvo u Vogošću, zatim u Aziće, pa u Osijek, prije1850. godine, a Šojama su prozvati po Šoji, kovaču u Vogošći, kod koga im je đed Nikola nekada učio kovački zanat. Inače, njihovi preci Bajovići u Pivi su starosjedilačka porodica, a starina im je u Rudinici i u Pivi ih još uvijek ima, i to u selima Rudinice i Bezuje, gdje ih je početkom 20. vijeka bilo 8 kuća. Neki tvrde da oni vode porijeklo čak od Baja Pivljanina, a neki opet vele da su oni od nekog ostavljenog djeteta koje je pivski knez Gagović našao u šupljoj bukvi u Bukovcu, te ga uzeo i othranio, te u svom selu Bezuju naselio. Tom djetetu je bilo ime Radule i od njega su u Bezuju nastali tamošnji Vračari, Bajovići i Taušani, a po toj verziji rođakaju se i sa Gagovićima. Inače, novo prezime vele da su dobili na ovaj način: Jedan njihov predak je bio mlinar, zagledao se u neku seosku ljepoticu i da bi je pridobio poklonio joj je lopatu brašna, te ga nakon toga prozovu „Lopatićem“, a kasnije taj nadimak njegovim potomcima ostade zvanično prezime. Po drugoj verziji neki predak im je izrađivao lopate, dok po trećoj veerziji vele da bi oni mogli biti porijeklom i iz Lopate u Vasojevićima zbog čega su tako i prozvati. Međutim, treba imati na umu i da turski popisi iz 1604. godine navode da je u selu Prijanovići (današnje istoimeno naselje kod Kladnja) te godine bio čifluk Sinan-vojvode, sina Ibrahimova, a navodi se i to da je taj čifluk obuhvatao zemlju Dragiše Lopatića i Grboja Cvaljevića, što znači da je ova porodica odavno prisutna na ovim prostorima, te da je ona živjela i mnogo prije nego li je živio pomenuti Bajo Pivljanin. – (Adem Handžić, „Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine,“ sveska 1, Orjentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2000. godine). Inače, za Baja Pivljanina se zna da je on bio istorijska ličnost, svojevremeno je bio hajdučki harambaša i prezivao se Nikolić, a poginuo je na Vrtijeljci kod Cetinja početkom maja 1685. godine. U porodici Lopatić na području Pala je sačuvano predanje o sedam njihovih potomaka: Mića (1835-1927), Todor (1855-1915), Pero (1860-1932), Spasoje (1877-1923), Stevo (1865-1940), Mitar (1837-1888) i Lazo (1853-1903), a u rodovnicima i domovnicima arhiva Stare pravoslavne crkve u Sarajevu, kao najstarijeg člana ove porodice ja nalazim još i Jelku Lopatić (1858) koja je bila udata za nadničara Lazara Lucića (1843-1924). Među onima koji su dobili zemlju zato što su bili učesnici Solunskog fronta ili je to pak bio neko od članova njihove porodice navode se Lopatić Petar iz Mokrog, koji je, kako se vidi iz rješenja br. 36609/25, dobio 50 dunuma i 410 m2 zemlje na području Pala, Lopatić Aleksa iz Pala, koji je po rješenju br. 20591/22 i 839/24 dobio 50 dunuma i 500m2 zemlje na području Pala, Lopatić Ilija, koji je po rješenju br. 45168/21 dobio 55 dunuma i 225m2 zemlje na području Hreše i Lopatić Nikola, rođen 1885. godine u Mokrom, koji je po rješenju br. 58322/20 dobio 49 dunuma i 400m2 zemlje na području Pala. – (Agrarna direkcija Sarajevo, „Iskaz dobrovoljaca iz Prvog svjetskog rata kojima je dodijeljena zemlja.,“ Arhiv Bosne i Hercegovine u Sarajevu). Svi oni slave sv. Nikolaja-Nikoljdan (19. decembar).

 

MINIĆI, nastanjeni su u Sumbulovcu, Jelovcima, Koranu i Gornjim Palama (Pale), a vode porijeklo od Minića od Kolašina, mada neki vele da su oni od Nikolića, tačnije od svoga dalekog pretka Mine Nikolića. Danas ih ima još i u selu Goločelo (Lepenica), gdje ih je bilo 4 kuće, a tu su došli iz Starog Vlaha (Polimlje) između 1690-1736. godine. Minići u Sumbulovcu kao svoje najstarije pretke pominju Milana (1822-1910) i Kostu (1825-1916), a za Kostu se zna da je imao Jova (1867-1912) i Spasoja (1871-1900). Isto tako, nalazim da ih je početkom 20. vijeka bilo i u Krajini, tačnije bilo ih je 10 kuća u Podgomili kod Krupe, a tu vele da su došli preko Like oko 1820. godine. Inače, Minića je bilo i u Vasojevićima i oni dobro znaju da su ogranak tamošnjih Šoškića koji su svojevremeno živjeli u Ulotini i gdje su bili veoma jako bratstvo. Svi oni danas slave sv. Nikolaja-Nikoljdan (19. decembar).

 

RADENKOVIĆI, nastanjeni su u selu Jelovci gdje vele da im je prvi došao predak Pero (1883-1930), ali ni oni ne znaju odakle. Novak Mandić Studo za ovu porodicu navodi da je ona starinom iz Trebinja, te da se u dubrovačkim spisima pominje još daleke 1452. godine. Tačnije, pominje se Ratko Radenković koji se pomenute godine pred sudom u Dubrovniku obavezuje na isplatu svog dijela duga Pribisavu Pribiloviću uzetog zajedno sa Radašinom Sinidinovićem (Deb.not.XXVII,fol.166, 15.XII 1452.). Kako je zabilježio dr Aleksa Ivić neki od njih su se davno iselili i u Slavoniju, te stim u vezi on navodi podatak, da je prema spisku žumberačkih Srba, vojnika, od 1. marta 1551. godine, vidljivo da je u tamošnjem naselju Kašt između ostalih službovao i Vujica Radenković. Da su stari na tim prostorima govori nam i podatak da ovu srpsku porodicu nalazim i među vlastelom i uglednim ljudima u okolini Turopolja u sjevernoj Hrvatskoj još početkom 15. vijeka. Inače, u rodovnicima i domovnicima arhiva Stare pravoslavne crkve u Sarajevu, kao najstarijeg člana ove porodice nalazim Jovanku Radenković (+1922) koja je bila udata za trgovačkog pomoćnika Manojla Boškovića. Svi oni slave sv. apostola i jevanđelistu Luku-Lučindan (31. oktobar).

Groblje u Selu Jelovci

RAKIĆI, nastanjeni su u Jelovcima i znaju da im je tu prvi došao Pero Rakić (1822-1845), a on je imao sina Maksima (1851-1934). Kako je za ovu porodicu zabilježio Petar Rađenović početkom 20. vijeka bilo ih je u više krajiških mjesta, a oni tamo znaju da vode porijeklo od tamošnjih Banjaca. Naime, bio je neki Rade Banjac malen rastom, te ga zbog toga prozovu „Rakom“, a njegove potomke po njegovom nadimku Rakićima. On se preselio iz Drinića u Vedro Polje, u Bjelajskom polju, na mjesto koje se po njemu i danas zove Rakića Kosa. Njegov sin Jandrija preselio se prije 1820. godine s porodicom u Kolunić i on je prvi i najstariji Rakić u tom selu i sahranjen je u tu u kolunićkom groblju, a na grobnom krstu mu piše da je rođen 1758. godine, te da je  umro 1863. godine. Inače, svi su Rakići do 1876. godine živjeli u jednoj zadruzi, a kasnije su se izdijelili te raselili kojekuda. Tako ih je, osim Kolunića, gdje ih je bilo 24 kuće, bilo još i 2 kuće u Petrovcu i 1k u selu Busije u Bjelajskom polju gdje su došli prije 1820. godine, te 1 kuća u Račiću kod Bihaća gdje su došli posle okupacije. Rakića je takođe bilo i u dobrunskom selu Budimlija kod Višegrada, a krajem 19. vijeka tu ih je u zaseoku Vidakovići bilo samo 1 kuća i tu su se doselili prije 1870. godine iz Boranovića. Naime, predak im se tu prizetio kod Vidakovića, a kasnije je prešao na čifluk. Stanovali su i u selu Ovsište (Jasenica), gdje ih je početkom prošloga vijeka takođe bilo samo 1 kuća, a kako je za njih zabilježio Borivoje M. Drobnjaković doselili su se tu od Sjenice i rod su sa tamošnjim Mikićima. Ljubomir Pavlović je zabilježio da ih je bilo i u selu Rosići (Kosijerić), oko 1920. godine 11 kuća, a došli su tu iz Kremana, te u tamošnjem Zaselju (8k), gdje su došli od Pljevalja. Prema navodima Atanasija Uroševića Rakići su stanovali i u naselju Banjska, u podnožju Kopaonika (Kosovo), gdje ih je oko 1960. godine bilo 6 kuća, a oni su tu, kako on veli, starinci. Takođe, 1702. godine ova porodica je stanovala i na daruvarsko-pakračkom području, tačnije u naselju Bastaji, gdje se pominje da su stanovali Vučan i Stojan Rakić, a najvjerovatnije da su se tu doselili kao vojnici graničari.  Svi oni slave sabor sv. Jovana Krstitelja-Jovandan (20. januar).

 

STEVANOVIĆI, nastanjeni su na Lipi, zaseoku sela Jelovci (4k), Sumbulovcu (1k), Koranu (1k) i Sarajevu (1k), a vode porijeklo od Stevanovića sa Čelebića, zbog čega su ih zvali još i Drinjakovići. U Čelebiće su došli kao Leovaci, a prethodno su stanovali u mjestu Leovo Brdo pod Ljubišnjom, te su ih tu po mjestu naseljenja i prozvali Leovci. Još dalje porijeklo im je od Jaukovića iz Drobnjaka, a koji su opet  tako prozvati po Joksimu Mandiću, zv. „Jauk“, te im je tako najdalje porijeklo od plemena Mandići koje je svojevremeno živjelo u Drobnjacima. Ono što se zna za ovu porodicu jeste to da je na Čelebiće došao jedan od njihovih daljih predaka, sa sinovima Stevanom i Ilijom i po starijem sinu Stevanu njihove potomke su i prozvali Stevanovićima. Takođe, se zna i to da je u Jelovce došao Stevanov brat Ilija sa svojom porodicom. Takođe, zna se i to da su im bliži rod Bojati na Sokocu, Prači i selu Bojati na Pivskoj planini, a koji vode porijeklo od Boja Jaukovića koji se odvojio od njih, te odselio na Pivsku planinu, u selo Bojate koje je po njima tako nazvato. Takođe, od Jaukovog unuka – Milića, koji se odselio u selo Bavčiće u Zatarju, nastali su tamošnji Bavčići, a od Milićeve braće – Pavla i Sava su svi Jaukovići koji i dan danas žive u Drobnjacima. Mada je, kako vidimo u Jelovce prvi došao Stevanov brat Ilija,  naši Stevanovići znaju brojati pasove samo od Neđa Stevanovića (1860-1932). Danas njihovih rođaka Stevanovića osim na našim prostorima ima još i u Pridvorici, Vukodolu, Gornjoj Bukovici i Skočkom Omaru, a bilo ih je i u Baserovini (3k) kod Tare (Sokolska nahija), gdje ih je naselila ondašnja vlast iz obližnje Mokre Gore u periodu 1834-1836. godine. Njihovih saplemenika bilo je i u selu Goleša u srednjem Polimlju i Potarju, a oni vele da su im rod i tamošnji Ristanovići i Bojevići. Stanovali su i u selima Prijani i Petrovo Vrelo u Glamočkom polju kod Kupresa, a kako je za njih zabilježio Borivoje Ž. Milojević, doselili su se tu iz Pećske u okolini Varcara kao najamnici krajem 19. vijeka. Stanovali su i u selu Masloševo (Jasenica), a kako je za njih zabilježio Borivoje M. Drobnjaković, odselili su se odatle u Grošnicu, a bilo ih je i u tamošnjem selu Rajkovac (7k) i vele da su im rod tamošnji Miletići (5k) za koje sz zna da su došli od Sjenice, zatim u susjednom selu Donja Šatornja (4k) gdje znaju da su došli od nekud iz užičkog okruga. Bilo ih je i u selima Dobrosavljevići i Poljanca (Donja Trepča) kod Čačka, 1903. godine 16 kuća, a oni vele da su starinom takođe od Sjenice. Ovdje su bili još i za vrijeme Kočine Krajine (1788) kada su sa tamošnjim Uroševićima bježali u Srem, a onda su se ponovo ovdje povratili, a tu su danas razgranati na Dobrosavljeviće (10k), Novakoviće (5k) i Miloševiće (1k), koji su tako prozvati po imenima svojih predaka. Prof. Salih Selimović za njih navodi da su se oni na područje Sjenice doselili u prvoj polovini 19. vijeka, obzirom da je cijelo to područje bilo skoro pusto, pošto je nakon povlačenja Karađorđa sa njim odatle u Srbiju otišlo oko 5000 duša. Isto tako, stanovali su i na području Modriče, tačnije u tamošnjoj Koprivni, u selu Velika Rijeka, a zahvaljujući svešteniku crkvene parohije Koprivna (Modriča) – Vukanu Subiću koji je dozvolio uvid u crkvene cnjige te parohije, može se vidjeti da je tu bila jedna poveća zadruga Stevanovića, a najstariji njihov upisani bratstvenik je tu Stojan Stevanović (1830-1881). Bilo ih je i u selu Rođević u opštini Zvornik (43 kuće), a oni vele da su tu doselili iz Gackog u Hercegovini. Oni tu imaju i nadimak Čolići, a dobili su ga po nekom pretku koji je bio sakat u ruku. Inače, predak im je tamo ubio nekog Turčina pa je otuda pobjegao u Pecku. Stevanovići su oko 1900. godine stanovali i na području Rudnika, tačnije u selu Dragolj, u zaseoku Podgorje (Kačer), a došao im je predak Stevan u susjedne Boljkovce 1809. godine iz Čelica kod Nove Varoši, a kasnije otuda u ovo selo i vremenom su se tu razgranali na Petroviće i Mijailoviće. Isto tako, značajno je pomenuti da se srpska porodica Stevanović-Čuturić pominje i u Budimu još u popisu poreskih obveznika iz 1706-1707. godine (Vujica, Radovan, Milutin i Radovan), a za Radovana i Milutina se precizira da su iz Prizrena. Svi oni slave sv. velikomučenika Georgija-Đurđevdan (6. maj).

AUTOR: Milanko Čobović – Radan