Ekipa Anadolije obišla je manastir, uključujući i mjesto koje je obilježeno krugom kao lokacija gdje je preminuo sveti Vasilije, ali i crkvu Časnog krsta u kojoj se nalaze originalne freske iz 17. vijeka, od kojih je njih tri UNESCO proglasio vrijednim kulturnim blagom iako je čitav freskopis znamenit zbog ljepote. U njoj se, inače, nalazi i granata iz Drugog svjetskog rata iz vremena njemačkog bombardovanja, koja na sreću nije eksplodirala iako je ranije probila ogradu i zid crkve Časnog krsta.
Ispred ulaza u Gornji manastir Ostrog kako se, inače, naziva dio u kojem se nalazi centralno mjesto cijelog lokaliteta – mošti svetog Vasilija, zatekli smo na stotine osoba koje u redu čekaju da svoje molbe prenesu svetitelju i zamole ga da im pomogne. Mnoštvo je ispisanih poruka sa željama vjernika i posjetilaca koje se ostavljaju u manastiru.
Zatekli smo bračni par Vujačić, Dejana iz Kotora, koji je pravoslavac, i Petru porijeklom iz Istre u Hrvatskoj, katolkinju. Sa njima je mali sin Nikola, kojeg su zaželjeli kada su prošlog puta pohodili manastir Ostrog. To što su različite vjere pravoslavne i katoličke bračnom paru Vujačić nimalo ne smeta, jer priča se da dolaze ljudi svih vjeroispovijesti i muslimani, protestanti…
“Došli smo da se pomolimo za naše zdravlje, za naše porodice da bude dobro, i da smo napredni. Nekoliko puta sam dolazio tu, a pretprošle godine prvi pu sa suprugom. Pomolili smo se da imamo sina i ispunila se želja. Sada smo tu došli da molimo za bar još jedno. Dođu ljudi i katolici i pravoslavni, i muslimani, raznih vjeroispovijesti zato što su ljudi čuli da ima i urbane legende i istinite priče gdje se zna da je tu svetac pomogao ljudima koji su se došli pomoliti, iskreno i od srca. Tako je evo i meni pomogao. To je jedna velika svetinja i to se poštuje”, rekao nam je Dejan Vujačić dok je supruga Petra sve potvrdno odobrila.
Dejan nam je naveo da je još od prije bila neka priča da je beba sa kolijevkom pala dole i kolijevka se rasula, a beba je ostala u granama spašena.
“Tako da ljudi mogu da pročitaju na internetu, da se bolje informišu. Ovo je slična svetinja kao Međugorje u BiH”, navodi Dejan.
Na povratku sa mora u manastir Ostrog svratio je sa porodicom Dušan Ćirković iz Bratunca. Zatekli smo ga ispred kapije manastira, pored svete vode koja se puni i u flašama nosi kućama, sa suzama u očima.
“Došao sam da posjetim manastir. Prvi put. Meni su pravi dojmovi nevjerovatni. Poželio zdravlje, sreću, molio za moja pokojna dva prijatelja koja sam izgubio. Čuo sam sam dosta od našeg naroda jer sam dosta privržen crkvi i pravoslavlju. Osjećam se duhovno Srbin i ponosim se time. Velika mi je želja bila da dođem. Ispunila mi se želja da dođem ovdje. Ko je pravi vjernik, nije bitno koja je vjera. Ja sam vjernik od srca nisam crkveno, ali pomaže. Nisam nikada gledao na vjeru. Uvijek sam gledao ko je čovjek. Ima dosta vjernika koji zlo upotrijebe kod drugih nacija”, navodi Dušan.
Na pitanje, zašto suze, kaže da su to radosnice: “Puno mi je srce svega. I zadovoljan sam svojim životom”.
Inače, saznajemo da osim vjernika i posjetilaca u manastir Ostrog, kojeg nazivaju i biser ne samo Srpske pravoslavne crkve nego i Crne Gore, dolaze i brojni političari. Tako je tu bio predsjednik Crne Gore Filip Vujanović, a nedavno i predsjednik Makedonije Gjorge Ivanov.
Naš preljubazni domaćin otac Sergije Rekić, jeromonah u manastiru Ostrog, navodi zanimljivosti ovog svetišta: “Sigurno smo bili na mnogim značajnim kulturnim mjestima, te mjestima prirodnih ljepota posjetili i vidjeli ih jednom i konstatovali da je zaista lijepo.”
“I ta satisfakcija je dovoljna što ste bili i vidjeli nešto. Međutim, kod svetog Vasilija, to je moje iskustvo bilo, da sam kada sam došao jedanput, poslije sam dolazio stalno. Prosto imaš potrebu da dođeš. Obnovi te njegov blagoslov i čovjeku unese neki mir i snagu”, priča jeromonah Sergije.
Nerijetko ćete sresti, navodi, da dolaze ljudi kako iz Rusije tako iz čitavog svijeta. Sretali su, kaže, i obraćali su im se ljudi iz cijelog svijeta od Kine, Japana, Koreje, Izraela…
“Postoje razlika, ali je mi ne pravimo jer ko će suditi čovjeku i ko će znati ko je došao tražeći pravde i slave Božije, a ko je došao da se divi kada smo mi svi ljudi. U svakom od nas je iskra Božija i svako od nas može doći kao turist, a otići kao vjernik. To se nikada ne zna. Oni koji ne znaju o čemu se radi ako su otvorena srca i iskreno žele oni će i kao turisti primiti blagoslov. I prime ga. Naravno pored toga ima i onih koji dolaze i više puta, koji su došli sa nuždom i nekom potrebom”, naglašava jeromonah Sergije.
Ističe da se nužda ili potreba ogleda bilo psihičkim problemom što je, naglašava, “u ovom tempu i današnjem načinu života, jednoj neizvjesnosti i brzini gotovo svakodnevica jer čovjek se nije spremio za ovaj civilizacijski tempo koji je prosto nametnut svima nama, tako i za zdravlje fizičko”.
“Ljudi dolaze i pomole se i dobijaju utjehu i pomoć. Stižu nam svjedočanstva: neki dolaze ponovo, neki pišu, neki pozovu, neki po prijateljima poruče. Mnogi ne kažu, tek saznam slučajno. Divna su svjedočanstva tih čudesnih iscjeljenja ljudi. Dešavalo se da sretnemo ljude ovdje u vrlo slaboj kondiciji i zdravstvenom stanju, a da se vrate nakon par mjeseci i ne možemo ih prepoznati – potpuno drugi čovjek. Dolaze vjernici, apsolutno smo otvoreni za svakog čovjeka, ne mi, nego svetinja. Mi i da nećemo ne bi smo mogli protiv svetinje, jer ako je sveti Vasilije otvoren za to i sama svetinja to ne može niko da spriječi. Jer, ne pronalaze utjehu i iscjeljenje oni koji su iz pravoslavnog nego i iz svih drugih vjera”, navodi jeromonah Sergije.
Brojna svjedočanstva iscjeljenja
Navodi nam jedno od svjedočanstava koje je napisala i potpisala jedna žena, katolkinja iz Bosne i Hercegovine.
“Nije mogla da dobije dijete, a to je bilo još u komunističko vrijeme. Dakle, ona je imala problem dok vjera nije bila dobordošla u društvu za razliku od sada hvala Bogu. Ona je žrtvovala status i posao: javno je govorila da će ići kod svetog Vasilija da traži pomoć jer je već bila nekoliko godina u braku i nije imala djecu. Nisam htjela da tražim bolovanje, a ode u svetinju pod vidom da je bolesna. Namjerno je rekla da ide tim povodom. Nakon što je to uradila, nakon 9 mjeseci i dva dana dobila je prvoga sina. I njena majka koja je dolazila sa njom pošto je bila još uvijek mlada dobila je poslije godinu dana dijete”, priča otac Sergije i naglašava kako o ovome postoji pismeno svjedočenje.
O čudu koje se desilo jednoj 15-godišnjoj djevojčici iz Vojvodine također postoji svjedočenje. Ona se, priča otac Sergije, razboljela od teškog oblika raka.
“Bila je u teškom stanju. Davali su joj lijekove samo da ublaže boli, da humanije sačeka taj smrtni čas. Kada je sveštenik čuo za stanje otišao je i pomolio se. Kuma je donijela knjigu sa svjedočanstvima svetog Vasilija, djevojčica je povjerovala i iako nije bila prije ni vjerujuća, zatražila je pomoć. Poslije molitve joj je bilo bolje”, priča otac Sergije.
Kada se ustabilila, navodi, da može da se kreće, došla je u manastir.
“Kada je stavila glavu na grudi svetog Vasilija osjetila je da joj se vratila snaga i da je iscijeljena. Osjećala se kao kada je bila zdrava. Noge su joj ostale kost i koža. Kada su krenuli za Vojvodinu kod Bijelog Polja, naknadno su mi javili, pogledala je noge koje su bile pune mesa, krvi, mišića. Sve se formiralo”, navodi jeromonah.
Jedno od ličnih svjedočenja koje je veoma upečatljivo i o kojem se priča u manastiru Ostrog je slučaj žene oboljele od cerebralne dječije paralize. Otac Sergije Rekić bio je, navodi, lični svjedok iscjeljenja. Dok je stajao ispred crkve Vavedenja, unijeli su, kaže, ženu koja još od vremena dok je bila dijete nije mogla da hoda zbog oboljenja. Naime, zbog cerebralne dječije paralize noge su joj ostale nerazvijene i povijene.
“Kada je došla imala je oko 40 godina. U svojoj skromnosti rekla je da je došla da zamoli i pomoli se samo da joj se smanji nivo bola koji može da trpi. Zamislite te skromnosti. Nakon dva minuta nastala je vriska, jer treba silna energija, noge su joj se ispravile i ona je na svojim nogama izašla riječima – ja hodam, ja hodam”, priča otac Sergije.
Otac Sergije Rakić, jeromonah prenio je za Anadoliju i svjedočenje koje mu je lično prenio posljednji predsjednik Srbije i Crne Gore Svetozar Marović, koje je dokumentovano. Marović je ispričao o iscjeljenju supruge njegovog prijatelja iz Crne Gore koji je bio oženjen Francuskinjom i živio u Parizu.
“Žena mu je imala težak oblik kancera grla. Već je prestala da može da guta čvrstu hranu već je samo upotrebljavalja pasiranu i tečnu hranu. Nije bilo moguće da, jer su metastaze nastale, očekivati iscjeljenje. Pozvali su našeg mitropolita Amfilohija da ih primi. Mitropolit je pročitao molitvu i poslije dva sata već je žena u restoranu naručila i jela ribu. Nakon nekog kraćeg vremena je bila na svom radnom mjestu potpuno zdrava i ljekari su to pripisali kao čudo. Za medicinu to nije bilo moguće izliječiti”, priča otac Sergije.
Kao svjedočanstvo čudotvornih iscjeljenja na Ostrogu su i verige (okovi). Čovjeka koji je bio “sišao sa uma”, u kojem je bilo demonske prirode, jer ga je spopao zao duh, da vrišti i galami, pošto ga nisu mogli voditi, doveli su ga silom do svetitelja.
“Kada je dodirnuo mošti, zli duh ga je napustio, a on se vratio kući. Verige su svjedočanstvo oslobođenja. A, čovjek se oženio i dobio porodicu”, priča otac Sergije.
Manastir svetog Vasilija je poznat zahvaljujući čudotvornim močima ili moštima svetog oca Vasilija. Sveti otac Vasilije rođen je početkom 17. vijeka, 1610. godine i kao mlad je krenuo duhovnim životom. U njegovom životopisu piše da je on već u ranom djetinjstvu zavolio molitivu, duhovni život, izbjegavao životne prilike koje bi ga odvodile od živoga Boga, što je i nastavio čitavog svog života da radi.
“Njegov život je proslavljen kao svetitelj jer je on za svog zemaljskog života potvrdio mnogim čudima i prije nego što je gospod proslavio njegove svete mošti. On je već u narodu bio prepoznat kao svetitelj. Upravo zbog svog svetog života. Po njegovom upokojenju on ugodivši Bogu trudeći se da živi onako kako gospodnje zapovijesti nalažu, jer etika božanska nije u suprotnosti sa ljudskom, ali je savršena koja polazi od zapovijedi koje je još prorok Mojsije dobio prije Hrista još 11 vijekova na gori Sinaju – Ljubim gospoda Boga svom dušom svojom. Gospod ga je proslavio i poslije nekoliko godina nakon njegovog upokojenja on se javio monasima”, navodi otac Sergije.
O kraljevom blagu se nije raspravljalo
Navodi da se javio tri puta: treći put u snovima i viđenju kojem se, kaže otac Sergije, “rijetko pristupa realno kao božanskom, jer postoje razni načini: može se javiti čisto naša impresija da izazove naš san, može biti od neke druge sile, ne božanske izazvano”.
“Rijetko se dešava da gospod sam ili svetitelji božiji iniciraju čovjeka da ima nekakav nadahnut san kao što je bilo tim monasima. Oni nisu odmah reagovali, poslije trećeg sna on je kadeći igumana ispustio žara iz kadionice i okalio kalež igumanu. To je bio jasan znak da je ozbiljna stvar i da je volja Božija i svetog oca Vasilija da se njegove svete mošti i tijelo Bogom proslavljeno izvadi iz zemlje čemu su i pristupili nakon sedmodnevne molitve. Izvadili su mošti iz groba, one su zamirisale, naročitim blagoukanim mirisom kako se inače projavlje bilo kod ikona ili mošti”, priča otac Sergije.
Navodi da su mnoštvom čudesnih iscjeljenja tad na dan vađenja, pa onda tokom ovih čitavih 400 godina ona neprestano trajala, dešavala se, svjedočila i “svetog Vasilija i njegovu vjeru kao Bogom blagoslovljenu”.
Na pitanje znaju li monasi išta od priče koja je godinama prisutna u javnosti da je nakon početka Drugog svjetskog rata kralj Petar II Karađorđević, posljednji jugoslovenski monarh, 1941. godine prije odlaska u Grčku upravo na Ostrogu gdje je trebalo biti ratno sjedište Kraljevine Jugoslavije ostavio sanduke pune zlata otac Sergije Rakić, jeromonah kaže kako se o tome dosta pisalo pod naslovima “Tajna ostroškog blaga”.
“Znam zasigurno što se toga tiče, nađene su tri svetinje – ruka svetog Jovana krstitelja, dio časnog krsta na kojem je gospod Hrist razapet i ikona Presvete Bogorodice Filermose. To su svetinje neprocjenjivoga značaja. Za ovo drugo ne da želim izbjeći nešto, već stvarno nismo o tome raspravljali niti mi je padalo na pamet”, poručio je otac Sergije Rekić, jeromonah manastira Ostrog.
(ANADOLIJA)
