Da li se Sarajevo odriče svojih vrijednosti?
Odrasla sam gledajući u Željin stadion, moja oba roditelja su navijala za Želju, pa se logično nameće da sam Željin navijač. Ipak, ne bih ovaj tekst kvarila mojim skromnim fudlaskim znanjem, jedno znam, Ivica Osim – Švabo je legenda sarajevskog, bosanskohercegovačkog fudbala.
Po Ivici Osimu bilo je poznato Sarajevo, a on, opet, u svom Sarajevu. Ako i nismo zapamtili onu utakmicu odigranu 24. aprila 1985 kada bi Želježničar, da nije primio gol samo tri minute prije kraja utakmice od mađarskog Videotona, igrao u finalu KUPA UEFA sa Real Madridom, morali smo zapamtiti riječi ostavke na mjesto trenera Partizana i selektora reprezentacije Jugoslavije: „Ovo je privatni gest, vi ga možete protumačiti kako hoćete, to je neka moja lična odluka, neću da govorim radi čega vi vrlo dobro znate, al’ ako ništa drugo to je jedino što mogu da učinim za taj grad, pa da se i vi sjetite da sam se rodio u Sarajevu, a znate šta se dešava..“, glas mu drhtao, a oči su bile pune suze.
Vlada Japana uručila je Orden izlazećeg sunca, zlatnih zraka sa značkom legendarnom bosanskohercegovačkom fudbalskom treneru koji je u periodu od 2006. do 2007. godine vodio reprezentaciju Japana. Danas se u Sarajevu dešava da Japaci više cijene Ivicu Osima od Sarajeva. Ne znam da li je Ivica Osim od Sarajeva dobio njemu tako potreban lift?
Priča druga – Sarajevski slikar
Za Affana Ramića kažu da je umro dva puta, prvi put kada je poginuo njegov sin jedinac Damjan 1993. kao borac Armije BiH, drugi put kada nas je zauvijek napustio veliki čovjek, veliki umjetnik, 19. maja 2015. godine. Često je sarajevska čaršija pričala kako bi Affan lako znao procijeniti potencijalne kupce njegovih slika, ako su bili papci i željeli kupiti sliku samo zato što na njoj stoji njegov potpis, toliko je podizao cijenu da su papci odustajali, ali ako bi mu se kupac svidio, ako bi osjetio da kupac osjeća naslikano, prodavao bi Affan slike i ispod cijene. Ja u ovu priču vjerujem, lako ju je povezati sa Affanom. Viđala sam ga često u kafanici koja ima svoje ime, znate ono pod kojim je registrovana, ali je poznata pod imenom – Kod Mome. Affan je teško hodao, teško se penjao do svog stana-ateljea, rekao mi je njegov prijatelj. Obećavalo mu je Sarajevo lift, ali je Affan sve do smrti vodio bitku sa stepenicama do četvrtog sprata. Niti jedna ulica u Sarajevu ne nosi njegovo ime, valjda Sarajevu nije dovoljno dao?!
Priča treća – Pisac u Sarajevu
U Sarajevu je živio ljekar, pisac Isak Samokovlija. I obično pri pomenu njegovog imena pomislim na pripovjetku Nosač Samuel, na onih 10 dukata, vidim Bjelave i Samula koji nosi brašno. Za Samokovliju je Ivo Andrić napisao „Sretna je okolnost da je sefardska zajednica Bosne i Hercegovine dala našoj književnosti jednog pisca od vrijednosti i tako se u njegovom djelu sačuvala sa svim svojim bitnim osobinama.“ Isak Samokovlija je umro u Sarajevu 1955., sve do smrti bio je urednik u Izdavačkom preduzeću „Svjetlost“. Kuća u kojoj je živio Isak Samokovlija danas nije muzej, pa čak nema niti ploču na kojoj bi pisalo da je baš u Sarajevu, u samom centru, u toj kući živio veliki pisac. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika procijenila je da kuća ne ispunjava kriterije za proglašenje dobara nacionalnim spomenikom BiH. Umire mrtav Samokovlija opet u Sarajevu.
Priča četvrta – Sarajevski muzičar
Svi već znaju priču o Kemici, Kemalu Montenu, vjerovatno znate da je Kemicina prva ljubav bio fudbal. Kemica je odrastao na stadionu Koševo, jednom prilikom Kemica je rekao kako su ga fudbaleri često dovodili u svlačionicu da im nešto otpjeva. Napiso je tekst za pjesmu Zemljo moja, I svi znamo za sarajevsku himnu Sarajevo ljubavi moja. I čak I oni koji nisu muzički bliski njegovom stvaralaštvu sigurna sam znaju najmanje tri Kemine pjesme. Skroman, nasmijan, nizak rastom. Jedna od sarajevski šala bila je ona – Zašto Sarajevo nije nikada postalo velik grad? Zato što je raslo uz Kemicu… kako je Kemal pjevao – Zajedno smo rasli, grade, ja i ti, isto, plavo nebo, poklonilo nam stih, ispod Trebevica sanjali smo sne, ko ce brze rasti, ko ce ljepsi biti… Mada Kemal Monteno umire u Zagrebu, sahranjen je u Sarajevu. U Sarajevu nikada nije organizovan koncert za Kemala Montena, osim na sahrani, Sarajevo kojem je Kemica poklonio najljpše stihove nije uspjelo posljednji put pjevati za Kemicu.
I mogla bih nizati imena i priče I ne bih opet uspjela sve napisati… samo ću dodati po Goranu Čengiću niti jedna ulica u Sarajevu ne nosi ime, čak niti sportski centar na Grbavici, niti jedna ulica ne nosi ime po mladiću Saši Petroviću uz koje uvijek stoji Lasta… Da li se Sarajevo odriče svih sarajevskih vrijednosti?
Često se eto pitam – Je l’ Sarajevo gdje je nekad’ bilo, ili se mome srcu uničinilo, je l’ se šta promijenilo….? Imaće priliku Sarajlije da zapjevaju, ali i da se zapitaju onako horski već 31.12.!
Izvor: Al Jazeera
